Podaci da u Japanu postoji više od 1.200 spalionica otpada, da Norveška nema više nijednu deponiju jer se sav otpad koristi za proizvodnju toplotne i električne energije, a da je u jednom od tri najčistija grada u Evropi, Kopenhagenu, na vrhu spalionice otpada skijaška staza, otvorili su temu da li bi Srbija mogla da se nađe na ovakvoj listi, budući da ne zna gde će i šta će sa otpadom.

Spaljivanje može biti dobro organizovano sa adekvatnim filterima, jer imamo primer spalionice koja se nalazi u centru grada Beča, predstavlja i atrakciju, u kojoj se spaljuje sav otpad. Zato smatramo da je bitna informisanost ljudi, kao i uvođenje i predstavljanje novih rešenja za probleme sa kojima se susreću naši građani, a i cela Srbija.

Današnje spalionice su čista i sigurna postrojenja, jer u svom radu ispunjavaju najstrože granične vrednosti emisije propisane EU i domaćom (lokalnom) regulativom. U integrisanim (složenim) sistemima upravljanja otpadom, spalionice imaju niz ključnih uloga:

Otpad koji se ne može reciklirati pretvaraju u energiju (ali delimično i u sirovine) na ekološki bezbedan način i time sprečavaju njegovo deponovanje.

Obezbeđuju energetsku sigurnost zajednice, odnosno smanjuju njenu energetsku zavisnost od uglavnom uvoznih, klasičnih (fosilnih) goriva.\r\n- Smanjuju efekte negativnih klimatskih promena, zamenom fosilnih goriva koja bi se koristila za proizvodnju energije u konvencionalnim elektranama ili toplanama.

Sav sagoriv otpad, ako se deponuje, pre ili kasnije će se (u periodu i od nekoliko stotina godina) u agresivnim sredinama deponije raspasti uz oslobađanje zagađujućih komponenti kao što su gasovi odgovorni za „efekat staklene bašte“ a naročito ugljen-dioksid (CO2) i metan (CH4), i koji su kao takvi odgovorni za očigledne negativne klimatske promene.

Složeni sistemi upravljanja otpadom kombinuju prevenciju, recikliranje i spaljivanje otpada, kroz poštovanje hijerarhije upravljanja otpadom, a koja na prvo mesto stavlja prevenciju, ponovnu upotrebu i reciklažu, a zatim iskorišćenje i odlaganje. Spalionice po pomenutoj hijerarhiji targetiraju otpad: koji se ne može ponovo upotrebiti i koji se ne može reciklirati, ali čija se toplotna vrednost može iskoristiti sagorevanjem u proizvodnji energije, smanjujući na taj način potrebu za deponijama, što je najmanje poželjna opcija zbog visokih uticaja na životnu sredinu (potencijalno zagađenje podzemnih voda, emisija metana i perioda naknadne nege koja može da traje i do nekoliko stotina godina). Prema tome, spalionice su, u složenim sistemima upravljanja otpadom, metoda tretmana otpada komplementarna sa reciklažom tj. ide ruku pod ruku i podržava i ne takmiči se sa održivom reciklažom.

Spalionice su najpouzdanije i najefikasnije alternativne energetske opcije za smanjenje emisije ugljen-dioksida (CO2) i za uštedu ograničenih resursa tj. fosilnih goriva koje koriste tradicionalne elektrane ili toplane.

Posle svega navedenog, možemo zaključiti, da je potrebno podsticati sve veći broj kompanija, velikih, srednjih i malih preduzetnika da se uključe, da informišu, motivišu svoje zaposlene, dobavljače, partnere da to bude ceo lanac koji bi učestvovao u zaštiti životne sredine. Iako ovaj način smanjenja otpada ima velike prednosti, takođe je neophodno da se vodi računa da korišćenje ovog vida obnovljivih izvora energije bude u potpunosti u skladu sa propisima, kao i da se ne emituju supstance koje zagađuju životnu sredinu.

Autor: Snežana Mišković